KAD ME POZELIS
Kada se umoriš od lutanja i traženja sebe,
htjedneš nasloniti glavu na moje grudi
i zaspati uz otkucaje srca moga,
kako si nekada znao,
nećeš me naći,
tada neću imati ulicu i broj.
I ako ti je stalo, molim te ne tuguj,
tvoja tuga će me negdje boljeti.
Potraži me u pogledu pogleda moje djece,
u koraku njihovom, i sve ćeš znati.
Biti će me i u onim crvenim muškatlima
koji će i tada cvjetati u dvorištu našem
jer sam njima, kao što sam i tebi,
pružila ljubav i nježnošću ih darivala.
I nikada nećeš biti sam!
Kao ciglu od krvi i mesa,
dio po dio, i tako godinama,
u zidove kuće naše, dušu sam ugradila.
Naći ćeš me i u pjesmama, moj anđele,
koje sam pisala čekajući tebe
i prolazila ovim životom samo srcem,
čak i u kamenu ostavljajući duboki trag
da me ipak nađeš tamo gdje sam te dugo, dugo…čekala,
a kada me ne bude.
Gordana Kopačević
About The Author
