Da se ne zaboravi

Kad prode jesen i zima zacvili
kuca mala a celjadi puna
ko jaganjci na hladnoci bili
ususkani kraj majcinog runa.

Bjela kava s kruhom udrobljema
prije skole dorucak je bio
i u staji stoka nahranjena
s kojom nas je otac odhranio.

Suho zlato tad je bila stoka,
a bogatstvo zemlja nasa plodna
cuvali je ko zjenicu oka
molili se da nam bude rodna.

Na zemlji nas otac prehranio
kao lav je s njom se borio
nocima je suze od nas krio
kada usjev nebi urodio.

kisna ljeta ili bjese susa
zatirali klicu u sjemenu
gorki cemer tada ratar kusa
placa danak zetva nevremenu.

Kao mravi radili smo vrijedno
zimnicama spajize punili
nas sestero a pilence jedno
cesto smo ga bratski podjelili.

Pamtim zime i snijeg do koljena
a dinara nema se u kuci
iako sam bila tad voljena
ne imadoh cizme za obuci.

Jos osjetim zimu u kostima
i buducnost kako mi se smjeska
i bombone sto sestra otima
„Sirotinjo i bogu si teska.“

Gordana Kopačević