NA PAPIRU PJESME MI UMIRU
1 min read
Gledam pjesme, rukom ispisanei zadrža suzu da ne kanetužno plaču one na papirua iz mene već nove naviru. Šta su ove ruke umoreneizpisale pjesama za ženenoćima sam znao budan bitipisat pjesme, i pomalo piti.Nisam pjesnik koji slavu želiveć pjesmama, ljude da veselipjesme pišem nek ljudi čitajui oduška malo srcu daju. Jedni kude, drugi me hvalemnogi misle, a kakve budaleja s osmjehom smišljam nove temeNeće otet te pjesme iz mene. Dar od boga, stihovi naviruvješto rukom šaram po papirunebriga me šta će reći ljudimeni pjesma izvire iz grudi. Tisuće sam dosad napisaodosta tužnih da sam i plakaosve dok srce bude mi kucalopjesme ja ću pisati po malo. Pjesmo moja poruči ljudimati si izvor u mojim grudimaja sam rođen kao sirotinjanemogu vas pokazati svima. Volio bi sve u knjige staviti sve ljude pjesmama pozdravital na žalost, suze mi naviruna papiru pjesme mi umiru. Možda jednom, kad zatvorim očina vidjelo da će pjesme doćial na žalost daleko ću bitii neću ih moći zagrliti. Marko Babić. VUKOVAR
About The Author
